PRAVEDNA DRŽAVA

Pravedna država

Uvod

Današnji svjetski poredak (svi ustavi , većina zakona u svim državama svijeta ), pisani su i provode se u jednom cilju, stvaranju i povećanju bogatstva i moći malog postotka odabranih (oko 1 posto ljudske populacije posjeduje 50 posto svjetskog bogatstva,  99 posto ostalo,  taj trend se povećava na štetu ostalih). Naglašavam da se to zbiva u svjetskim razmjerima, ali i u svakoj državi zasebno. Što je država nerazvijena razmjeri su veći. To je bit kapitalizma. Danas neki teoretičari tvrde da je to proces od nekih 30 posljednjih godina, nastankom liberalnog kapitalizma, te povećanim utjecajem banaka i financijskog sektora. Međutim to nije točno. Proces počinje onog momenta kada kapitalizam postaje glavna ideologija u svjetskoj ekonomiji. Jasno je da je to neodrživo, iz etičkih i ekonomskih razloga, te da se to mora mijenjati. Pitanje je kako? Povijest nas uči da su mnogi bili svjesni tih problema, te ih pokušavali rješavati na različite načine (uglavnom neuspješno). Dosadašnji načini bazirali su se uglavnom na revoluciji (diktatura proletarijata). Međutim problem revolucija je u tome, da nakon preuzimanja vlasti ,  dolazi do diktatorskih tendencija (to se tumači sa opasnošću od kapitalizma) .  Dolaskom na vlast ti ljudi stvaraju vlastitu birokraciju, ukidaju sve oblike demokracije, preuzimaju medije (primjer zemalja realnog socijalizma). Kadrovska selekcija traži podobne, a ne sposobne što je za dulji period katastrofalno, to je dovelo do urušavanja zemalja iz predhodnog primjera . Postale su potpuno neprilagođene u svim civilizacijskim dosezima, a pogotovu u ekonomiji . Interesantna su rješenja Kine i Vjetnama, koji mijenjaju ekonomsku politiku (zadržavajući politički sustav), uvodeći klasični kapitalizam. I tu su bitne velike demokratske promjene (višepartijski sustav to ne rješava). Kuba ima drugačiji pristup . Polako otvara privredu prema mogućnostima  (radi kriminalne Američke blokade), uvodeći demokratski izborni sustav (ne višepartijski), gdje se ljudi tajno biraju imenom i prezimenom sa više kandidata.

Rješenje je u dugotrajnom i težem rješenju - evoluciji kroz demokratske izborne procese, uz neprestano djelovanje u masama, koristeći sve demokratske alate (prosvjedi su također demokratski alati), mijenjajući zakone, ustave, kad se dođe u poziciju. Ali cilj mora biti uvijek jasan.

Kakva bi trebala biti pravedna država­?

Ekonomija

Osnova svega je vlasništvo. U pravednoj državi vlasništvo nad poduzećima, i drugim privrednim organizacijama (u nastavku ćemo koristiti pojam tvrtka) treba biti u rukama onih koji u njima rade . Međutim u svakom momentu treba poštivati dosegnute ekonomske zakonitosti ( u ovom momentu to je tržišna ekonomija), a koje treba neprestano dotjerivati gledajući zadani cilj. Ako želimo poštivati načelo pravednosti, u tržišnoj ekonomiji vlasnici dionica u tvrtki, trebaju biti svi zaposleni (svi imaju isti broj dionica), koji na temelju toga, biraju upravu firme. Uprava je za vrijeme trajanja mandata samostalna u donošenju poslovnih odluka, a po završnom računu svake godine , kao i na kraju mandata, podnosi izvještaj dioničarima. Ako je više od 50 posto dioničara, nezadovoljno radom uprave, može inicirati smjenu iste prije isteka mandata (to mora biti argumentirano). Uprava također preko natječaja imenuje menangment firme. I članovi uprave i menangment su također dioničari tvrtke. Van tvrtke nema vlasnika. Kako bi to funkcioniralo u praksi? Sama tvrtka posjedovala bi određeni postotak dionica (primjer 30%). U momentu zapošljavanja, novozaposlenik kupuje dionice od tvrtke (tvrtka ga kreditira, a on plaća dug sa umanjenom plaćom). U momentu odlaska iz tvrtke (bilo u mirovinu bilo u drugu tvrtku) zaposlenik prodaje svoje dionice tvrtki. Na kraju godine, po završnom računu, dio dividende se isplačuje dioničarima (zaposlenicima), a dio se koristi u svrhu investicija (čime se povećava vrijednost dionica ili povećava broj dionica). Dioničari mogu odlučiti da se sva dividenda koristi u investicijama. Inače u toku godine zaposlenici primaju plaću, prema sistematizaciji radnih mjesta na kojima rade.

Osim dioničarskog vlasništva , djeluju i ostali oblici vlasništva , kao na primjer zadrugarstvo, obrt, obiteljska gospodarstva, obiteljsko hotelijerstvo, kao i razne kombinacije. Bitno je da su vlasnici oni koji u njima rade. Na taj način nestaju sukobi između radnika i vlasnika, te je upitna i uloga sindikata (izuzev u državnim poduzećima i ustanovama, školstvu, i sličnim zaposlenjima vezanim uz državu).

Moram naglasiti da su i u današnjem razvijenom zapadnom svijetu, svjesni ekonomske uloge radničkog dioničarstva,kao i njihove efikasnosti, te se i tamo organiziraju firme gdje su vlasnici radnici (ESOP). Jasno zbog karaktera sistema, organiziraju se u sektorima , gdje krupni kapital nije pretjerano zainteresiran.

Bankarstvo kao i sva infrastruktura trebaju biti podređeni tom modelu. Banke se organiziraju prvenstveno po etičkom kodeksu, to jest da prvenstveno koriste njenim osnivačima (tvrtkama, zadrugama itd.). Sve poslovanje ekonomskih subjekata, vrši se preko te banke. Ona skuplja i slobodna novčana sredstva, po bankarskom principu.

Neke strateške firme morale bi ostati u vlasništvu države. Često se govori da je država loš vlasnik i upravljač u poduzećima. Međutim to nije točno. Problem je u tome da  loša vlada previše zadire u poslove državnih firmi, postavljajući u uprave, te menangment, nekompetentne politički podobne kadrove. Firmu ne vodi vlasnik (on ima samo kontrolnu funkciju), već menangment, te ako je sposoban i kompetentan, firma će uspješno poslovati bez obzira na vlasništvo. Znači problem se rješava uspostavljanjem sposobnog menangmenta, kojega treba pustiti da radi u svom mandatu. Naročito je pogubna rasprodaja državnih firmi iz fiskalnih razloga (Iako ima mnogo argumenata protiv takvih odluka, navesti ću najjednostavniji - odričemo se dugoročnog prihoda svake godine, radi jednokratne zakrpe rupe u budžetu).

Organizacija države

Država mora biti organizirana da uz minimalne troškove, obavlja osnovne funkcije (jasno je koje su to funkcije, pa ih ne bi ovdje detaljno objašnjavao). Osnova svega je kako izabrati najbolje, najsposobnije i najpoštenije kadrove. Dosadašnji izborni sustavi koji se odnose na zapadnu demokraciju (koja se smatraju u ovom momentu najboljima), su samo prividno pravedni i demokratski. Kako sam napomenuo , da su glasači u većini slučajeva skloni političkom marketingu , predizborne kampanje se pretvaraju u cirkus uz mnoštvo ispraznih obećanja. Uglavnom ne pobijeđuju najbolji, već oni koji skupe dovoljno sredstava (koje moraju vraćati uslugama) i vještiji su u manipuliranju. Na primjer na američkim predsjedničkim izborima , možete biti za klasu bolji kandidat od ostalih, ali ako nemate dovoljno novaca nemate nikakve šanse. Iz tih razloga izbore treba organizirati na potpuno drugačiji način. Vi predlažete i birate kadrove koji su u vašem okruženju (poslu, mjestu stanovanja), koje dobro poznajete i znate za njihove vrijednosti (izbori su jasno tajni sa više kandidata). Izabrani na 1. nivou biraju između sebe zastupnike za 2. nivo, pa tako do parlamenta. Parlament bira vladu. Sve funkcije imaju ograničenje mandata.

Gdje je tu Hrvatska?

Hrvatska je imala veliku priliku da devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon propasti Jugoslavije , izgradi pravedni sistem baziran na radničkom dioničarstvu, jednostavno da u procesu privatizacije, pretvori društveno vlasništvo u radničko dioničarstvo (postojalo je nekoliko jednostavnih metoda). Da se to dogodilo , Hrvatska bi danas bila u bitno povoljnijem položaju kako ekonomski , tako i društveno. Međutim HDZ-ova vlast se odlučila na sasvim suprotnu metodu, razvlaščujući radne mase u korist novostvorenih pogodnih tajkuna, koji u večini slučajeva nisu imali ni kapitala, ni znanja , ni sposobnosti da preuzmu tu ulogu, da o pravednosti ne govorimo. Izmišljen je poguban model, da se legalizira očita pljačka. U Saboru je izglasan zakon o privatizaciji, koji je to legalizirao . Banke (u državnom vlasništvu) su bile primorane kreditirati novopromovirane tajkune (koji nisu imali vlastitih sredstava), da bi mogli kupovati tvrtke. Namjera je bila da se krediti vraćaju iz profita tvrtki. Međutim budući da većina tvrtki nije mogla uspješno vraćati kredite, banke su se našle u nelikvidnosti. Država ih je isfinancirala ( uglavnom stranim kreditima) te nakon toga prodala stranim bankama (bez ikakve zarade) . Moram naglasiti da je tadašnja oporba (prvenstveno SDP) to mirno gledala (znamo zašto ali to nije tema, uostalom kod izglasavanja zakona o pretvorbi u vladi je sjedio predstavnik SDP-a , Zdravko Tomac, kao podpredsjednik vlade). Sve ostale vlade (tu uključujem SDP-ove Račanovu i Milanovićevu), nastavile su liberalnu politiku rasprodaje državne imovine.

Gdje smo danas? Ljevica koja bi trebala štititi interese zaposlenih, praktički ne postoji. SDP , koji se predstavlja stožernom strankom ljevice, zapravo je liberalna stranka , koja praktički štiti interese krupnog kapitala te propagira rasprodaju ostale državne imovine (U politici ekonomije se praktički ne razlikuju od HDZ-a ). Ima mnogo primjera za tu tvrdnju, ali naglasiti ću samo jedan. Čelnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) u Milanovićevoj vladi,Mladen Pejnović, oštro se suprostavljao želji radnika RIZ -Odašiljači, da se firma privatizira po modelu radničkog dioničarstva (ESOP), forsirajući prodaju tkzv. strateškom partneru. 15. srpnja 2013, SDP-ova vlast , po hitnom postupku donosi Zakon o upravljanju državnom imovinom gdje se prodaja udjela u okviru radničkog dioničarstva ograničava na 25% temeljnog kapitala.  Laburisti su osnovani kao lijeva stranka, kao zaštitnici radništva, ali djeluju kao sindikalni pokret , budući da se u programu ne dira u vlasničke odnose, već ističe poboljšanje položaja radništva unutar tajkunskog kapitalizma (nigdje se ne spominje radničko dioničarstvo). Najdalje je u svom programu otišao ORAH, izradili su ekonomski program baziran na zadrugarstvu, i radničkom dioničarstvu, ali su se svog programa vrlo brzo preplašili, tako da je ostao u zapećku , praktički nepoznat u širim slojevima , a bacili akcent na ekološke problem i konoplju ( ne možemo reći da to nije važno i potrebno , ali su akcent trebali dati na ekonomiju).  Od lijevih stranaka tu je  Radnička fronta, te  "Nova Ljevica" , u koje se uz Možemo , polažu velike nade da dignu ljevicu iz ponora (međutim za to je potreban veliki misionarski rad, kako na terenu, tako i na društvenim mrežama) .  Spomenuti ćemo i SRP, ali oni se malo čuju na političkoj sceni.  Tu je i Živi zid, ali oni su nedefinirani , prema  konkretnom programu djelovanja, te još uvijek vrludaju između lijeve i desne opcije. Na kraju tu su neke anarhističke organizacije, koje su prilično tihe, tako da o njihovom djelovanju ne možemo puno zaključiti.

Kuda dalje? Potrebno je stvoriti potpuno nove organizacije (nadamo se da su među njima "Nova Ljevica" , Radnička fronta, Možemo, kao i razne udruge civilnog društva), koje će se dosljedno bez kompromisa boriti za postavljene ciljeve (neke postojeće organizacije ili partije se mogu uključiti samo u slučaju da u potpunosti prihvate zadani program ). Širenjem pokreta potrebno je neprestano argumentirano djelovanje u masama preko svih dostupnih medija te direknim kontaktom poput nekadašnjih ranih kršćana i misionara (to će biti vrlo teško , budući da je golem dio biračkog tijela na niskom stupnju političke svijesti, te sklon manipulacijama). Proces će biti dugotrajan, međutim potrebna je disciplina u izricanju stavova, a nipošto ulaziti u kompromise te ulaziti u koalicijske vlade bazirane na kompromisima .

Bez obzira na te poteškoće , vlada koja bi se vodila zadanim principima i ciljevima, morala bi odmah početi raditi , na temeljima onoga što je zatekla. Naglasili smo da nisu moguće neke revolucije, nego treba postepeno mijenjati sustav na temelju zatečenog. To konkretno znači da se vlasništvo ne bi mijenjalo jednim potezom nego postepeno (to je jedino moguće koliko god dugo trajalo). Znači u početku bi postojali svi oblici vlasništva, koji danas egzistiraju. I po današnjim zakonima, moguće je razvijati zadrugarstvo te radničko dioničarstvo (ESOP), samo što se ono u praksi rijetko primjenjuje. Lijeva vlada bi hitno trebala izglasati zakone koji još nedostaju za bržu transformaciju vlasništva. Uz postojeći zakon o poduzećima , treba uvesti oblik poduzeća radničkog dioničarstva , koji smo prije opisali. Potrebno je ozakoniti i forsirati osnivanje etičkih banaka, koje bi postepeno zamijenile postojeći bankarski sustav. Jasno da bi se vlada morala uključiti u pomoć subjektima, pri osnivanju firmi radničkog dioničarstva, zadruga i drugih oblika vlasništva. Budući da smo mala država , koja u ovom globalnom svijetu ne može sama opstati, a i članovi smo Europske unije, potrebno je puno vještine i vremena obraniti se od vanjskih pritisaka, kojih će očito biti, jer puno toga se kosi sa njihovim interesima.

Zaključak

Ovaj materijal nije pisan u svrhu otvaranja neke akademske rasprave, već smo nastojali na što jednostavniji i razumljiviji način, dati ljudima materijala za razmišljanje, da postoje rješenja za izlazak iz sadašnjeg kapitalističkog kaosa. Često se govori da su ljudi genetski oportunisti, te da rade u korist isključivo vlastitih interesa (što se smatralo najvećim problemom funkcioniranja samoupravnog socijalizma), ali ovaj projekt uključuje taj oportunizam.

Na kraju želio bih objasniti pojam treće ljevice.

Pod prvom ljevicom podrazumijevamo razne komunističke , realsocijalističke, i slične radničke pokrete i partije (tu isključujemo razne anarhističke pokrete , koji nikad nisu došli do izražaja , a koji su posebna prića) nastale u prvoj polovini prošlog stoljeća, bazirane na teoriji Marxa i Engelsa. Nažalost od relativno dobre teoretske osnove (uz neke zablude), dolaskom na vlast u istočnoj Europi, praksa je pokazala katastrofalna zastranjenja. U nedostatku demokracije (ne nužno višepartijske), izdigao se birokratski sloj , uzurpirajući vlast , gušeći sve vrste kritičnog razmišljanja i djelovanja, zanemarujući ekonomske zakone, dovelo je do kolapsa sustava.

Druga ljevica su razni socijaldemokratski (laburistički) pokreti i partije, nastali također u prošlom stoljeću, koji su nastali kao dio kapitalističkog sustava (kojeg podržavaju), ne dovodeći u pitanje vlasničke odnose, i glumeći neku demokratsku ljevicu, koja će se boriti za položaj radnika ne dirajući sustav. Te partije i pokreti , prema našim kriterijima zapravo i nisu ljevica. U tu kategoriju , sa naše političke scene , spadaju SDP i Laburisti.

Gdje je tu treća ljevica?

Ciljevi treće ljevice su opisani u predhodnom materijalu. Za razliku od prve ljevice , ona je demokratska, i njeno djelovanje je u skladu sa svim prirodnim i ekonomskim zakonitostima. Za razliku od druge ona se zalaže za promjenu (demokratski i ekonomski) vlasničkih odnosa u korist svih slojeva društva ,koji žive od svoga rada (to je širi pojam od radništva).